Stethoscope on a printed sheet of paper

Uloga primarne zdravstvene zaštite u sustavu zdravstva često je neprepoznata i podcijenjena. Obiteljskog se liječnika doživljava kao administratora i kao nužnu prepreku na putu ka specijalistima koji rješavaju prave probleme. Puno je administracije koja usporava ionako spori i pretrpani sustav. Stalne su gužve, veliki dnevni obrtaj pacijenata i sve izgleda kao da je na pokretnoj traci.

 

Primarna je zdravstvena zaštita osmišljena kao ulaz u sveobuhvatni sustav zdravstva, namijenjen rasterećenju struktura sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite dok kao svoje temeljno načelo zadržava pristupačnost i dostupnost pacijentu. Obiteljski je liječnik aktivni sudionik životne dinamike obitelji, pred čijim se očima proživljavaju najljepši i najteži trenuci. Često se, osim zdravstvene problematike, u njegovu djelatnost upliću i s njom se isprepliću brojni socio-ekonomski, pravni problemi i problemi  sa zakonom. U mrežu primarne zdravstvene zaštite utkani su brojni protagonisti, od obiteljskih liječnika koji nam prvi padaju na pamet kada pomislimo na vanbolničku zdravstvenu zaštitu, preko liječnika dentalne medicine, pedijatara, ginekologa, specijalista školske medicine, epidemiologa, patronažnih sestara do pogona vanbolničke hitne službe.  Cilj je svakako što više aktualne problematike razriješiti na instancama primarne zdravstvene zaštite i smanjiti opterećenje drugih razina.

 

Nužna je za to svakako suradnja pacijenata koje nema bez primjerene edukacije. Dakle kada zvati hitnu medicinsku pomoć- za hitna, naglo nastala stanja koja ugrožavaju zdravlje. Ne za stanje koje traje tri dana. Pet dana. Mjesec dana. Ne za transport u bolnicu jer je tako jeftinije, jer se brže dođe na red za pregled ako te dovezu kola hitne. Ne za proljev i povraćanje. Ne za pregled starije i slabije pokretne osobe koju nije praktično voziti liječniku- jer tome služe kućne posjete obiteljskog liječnika. Ne za palijativnu njegu umiruće osobe- jer tome služe mobilni palijativni timovi.

Kada zvati hitnu? U slučaju prometne nezgode u kojoj ima ozlijeđenih. U slučaju da nađete osobu bez svijesti. Kod težih povreda, ozljeda, krvarenja. Kod bolova u prsištu koji su nastali toga dana. Kod gušenja, otrovanja.

 

Pokušaji osvještavanja nacije glede štetnosti zloupotrebe hitne medicinske službe uvođenjem penalizacije odnosno naplaćivanjem ne-hitnih stanja urodili su i nekim kontraefektima, dovodeći do toga da se ljudi pribojavaju otići na hitnu čak i za hitna stanja, misleći kako će ih na kraju dočekati račun koji ne mogu platiti.

 

Osim hitne, često se zloupotrebljava i pretjerano zatrpava i obiteljska medicina. Gotovo je nevjerojatan podatak da jedan obiteljski liječnik skrbi u pravilu o otprilike 2000 osiguranika a dnevno ima čak stotinjak kontakata, od čega većinu pacijenata fizički prisutnih u ambulanti. Bez obzira na sve, oiteljskom liječniku nije potrebno odlaziti tri puta tjedno. Lijek za proljev i povraćanje oduvijek je bio čaj i dvopek, simptomatske mjere.  Prehladu se rješava isto tako simptomatskom terapijom, a eventualni potrebni lijekovi su u slobodnoj prodaji u ljekarnama. Tiskaju se brojne brošure i dostupne su informacije o provođenju antipiretskih mjera djece, pa je žalosno što se u ambulante dovode febrilna djeca kojima roditelji nisu čak niti pokušali spustiti temperaturu, odmah prvi dan bolesti kada se klinička slika nije stigla razviti.

 

Kada dakle otići liječniku- za febrilitet koji ne pada niti na jednu mjeru, dakle lijekove u adekvatnim dozama kombinirane s fizikalnim mjerama antipireze- kupanje, tuširanje… za febrilna osipna stanja. Za infekte koji traju duže od nekoliko dana. Za teško opće stanje organizma.  Za poteškoće s disanjem. Ako je ikako moguće treba osigurati unos tekućine na usta, nema smisla odlaziti u bolnicu „ kako bi se dobila infuzija“. Iznenađujuće je koliko je posjeta liječniku temeljeno na razlozima: „ curi iz nosa od jutros“ ili „ doveli smo ga, od jučer ima temperaturu, nismo ništa davali da vi vidite da on ima temperaturu“.

 

Naši polaznici se kroz predmete koji ih uvode u zdravstvenu struku bave i saznanjima o organizaciji zdravstvene zaštite, tog velikog, hijerarhijski složenog pogona čijim se sudionicima nadaju postati. Izazovan je i zahtjevan posao bilo kojeg zdravstvenog radnika, ali u konačnici ljubav prema pozivu daje smisao svemu.

Sanja Brnić

Doktorica medicine Sanja Brnić tijekom svog studiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu pokazivala je interes za prenošenjem znanja i pomaganju pri izvođenju nastave radeći kao demonstratorica internističke propedeutike na katedri za internu medicinu i kao demonstratorica na katedri za patofiziologiju. Kao apsolventica sudjeluje u međunarodnoj razmjeni studenata pri CROMSIC-u gdje provodi mjesec dana na odjelu kirurgije u bolnici u Bragi, Portugal.

Svoj pripravnički staž položila je kao doktorica medicine pri Domu zdravlja Istok Zagreb, nakon čega nastavlja prenositi znanje kao predavačica stručnih predmeta (anatomije, fiziologije i interne medicine s infektologijom) na Učilištima, te ujedno volontira u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj te u udruzi „Sve za nju“.

I dalje se nastavlja aktivno baviti medicinom radeći kao liječnik u Nastavnom zavodu za hitnu medicinu grada Zagreba, te u Domu zdravlja Zagreb Zapad gdje i trenutno radi.

Dodatno znanje stječe pohađanjem tečaja u organizaciji StEPP-a – Kardiopulmonalna reanimacija uz korištenje automatskog vanjskog defibrilatora te sudjelovanjem na radionici kardiopulmonalnog oživljavanja pod vodstvom prof. Degoricije.

Članica je Organizacijskog odbora Zagreb International Medical Summit – ZIMS13, te Organizacijskog odbora 7. hrvatskog kongresa farmakologije.

Učlanjena je u Hrvatsku liječničku komoru te posjeduje odobrenje za samostalan rad (licencu).